Utopija

Ovaj svijet nije stvoren za sanjare poput mene i tebe. Punk trešti iz zvučnika u rano jutro što je za mene kojih 12 sati i podsjeća me na neka druga vremena. Ta vremena naravno nisu bila stvarna samo su naši snovi bili jači, življi miljama udaljeni. Sada smo se konačno probudili iz sna i spremni smo za BB(bolju budućnost). Dok radnička klasa odlazi u raj, u vječna sjećanja i prepušta mjesto nekoj sretnijoj klasi, ja obavljam jutarnje drkanje, ispijanje kave i bacam se na dugu polovicu kutije Benstona kratkog, tvrdo pakovanje. Svoju budućnost dajem dimu te dugoj i sporoj smrti od raka pluća ili neke druge boleštine vezane uz dišne sustave. No sudbina ironična kakva jest vjerojatno će mi pokloniti dugi život u izobilju Novog Svjetskog Poretka u kojem ćemo svi biti jednaka braća i sestre pred očima velikog brata. Jednakost za koju su mnogobrojni ginuli i kojoj su posvetili život i snove kuca na vrata u obliku kojem se nismo ni najmanje nadali. Svi su jednaki pred kamerama, svi imaju pravo na vlastitih pet minuta slabosti zabilježenih na nekom digitalnom mediju. Imaš nove patike ili smartphone, super podijeli te vijesti sa digitalnim prijateljima, neka znaju svi da se je trud dječjih radnika iz neke egzotične zemlje isplatio te sada mogu mirno potrošiti teško zarađenu plaću od 10 centi.

Smijem se i smiješ se ti na drugoj strani i dobro znaš da te mrzim iz dubine duše, i da sam te oduvijek mrzio jer mrziti je toliko lako koliko i disati. No tanka je granica između ljubavi i mržnje. Ljudi uvijek govore kako je u ljubavi odgovor, kako je ljubav najvažnija, kako je bog čista ljubav, a meni nije jasno od kuda onda dolazi toliko mržnje. Naravno, reči će pametni, od Sotone, od kud drugdje. No Sotona ne postoji, već je to samo ljudska izlika, navika traženja krivca u drugome, u drugima, u okolnostima. Ja se ograđujem i priznajem da je moja mržnja samo moja i da nadnaravne sile nemaju nikakve veze s tim. Priznajem, no ne kajem se jer to bi značilo da nisam u pravu, a ja sam uvijek u pravu. Nikad u životu  nisam pogriješio,  nemoguće je da pogriješim, isprogramiran sam da radim  točno, precizno i bez grešaka. Ukoliko se greška dogodi, nije moja krivica, krive su nadnaravne sile, krivi su drugi, krive su okolnosti.

Plačem i plačeš ti na drugoj strani i dobro znaš da lažem i dobro znaš da u životu nisam rekao ni riječ istine. Lagati je teško, a ono što je teško tome ljudi teže, ne radimo  zato jer je lako, već zato jer je teško. I nogom u guzicu je korak naprijed i uistinu osjećam svaki dan taj pomak prema naprijed, samo što mi se nimalo ne sviđa ići naprijed, želio bih se ponekad i vratiti dva koraka unatrag, ne zbog toga jer sam pogriješio, nego zbog toga što bih jednom htio vidjeti kako je to pogriješiti.

Tko si ti što si na drugoj strani? Uvijek me je zanimalo tko su 'oni', tko si ti i konačno sam shvatio, konačno sam uvidio i tu istinu i to je ono što me je dotuklo, to je ono što me je ošamarilo poput šiblja po licu. Na prvi mah bilo je lako prihvatiti tu činjenicu, nije predstavljala nikakav problem, no što sam dalje živio uz tu spoznaju to je više i više stvarala razdor u meni i znao sam da je problem razdor, a ne činjenica da cijeli život stojim pred ogledalom, a da tek sad shvaćam to. Ne vjeruj ogledalu, ne vjeruj onome što vidiš, jer će te pokušati prevariti, od trenutka kad ga prvi put ugledaš pa do trenutka kad ga više nećeš moći vidjeti. Dakle, ja sam ti, ja sam oni, ja jesam onaj koji jest, jer nitko nije onaj koji nije. Ljudi, svijet, bog, vrag... sve je samo odraz u zrcalu, sve što vidim je samo odraz mojih postupaka, mojeg mišljenja.

Svi bi htjeli na kraju nekakav zaključak koji bi objedinio ideju priče,  smisao, koji bi ih pratio taj dan kao misao od koje bi se osjećali dobro, ispunjeno, posebno. Ima li sve ovo zaključak? Ima. I nema. Ima zbog toga jer će svatko izvuči nekakav zaključak napisao ga ja ili ne, a nema jer zaključak dolazi na kraju nečega, a da bi nešto imalo kraj mora imati i početak, a koja je razlika kraj je uvijek početak nečega, kako je i početak uvijek kraj nečeg drugog. U svakom trenutku netko je na kraju, a netko na početku pa mislim da je besmisleno uopće davati zaključak nečemu što nema ni početka ni kraja.

Polomljene slike na zidovima, prljave čaše na stolovima i boce stare nekoliko tjedana krasile su prostoriju u nekoj napuštenoj kući nekoliko kilometara od grada, na mjestu gdje je nekad bilo radničko naselje. Dva čovjeka ležala su svaki na svom krevetu pokriveni poderanim dekama u staroj prljavoj odjeći. Jedan je otvorio polako oči i kao da još uvijek ne vjeruje da je sve ovo san posegao za polovicom cigarete i šibicama koje su se nalazile na stoliću pokraj njega. Povukao je prvi dim i spustio šibice na stol što je probudilo njegovog kolegu.
Šetali su gradom jer je trebalo rasprodati neke novine i zažicati pokoju kunu ili možda cigaretu. Dan je prolazio sporo pogotovo zbog hladnoće i osjećaja mamurnosti na prazan želudac. Trebalo je nešto popiti, nečim se zagrijati. Zbrojili su novac koji su imali i shvatili da imaju za jednu Q-pack K-plus pivu i za dvije bombice rakije. Jebiga ne možeš biti trijezan, bolje ti je kad zaboraviš na sve, lakše je podnositi zimu i situaciju u kojoj su se našli. Kako su uopće dospjeli do ovdje ponekad mu stvarno nije bilo jasno. U jednom trenutku imao je posao, imao je obitelj, bio poštovani član društva, a u drugom trenutku primoran je skupljati boce i žicati za neki kruh i alkohol i to tako svaki dan bez ikakvih naznaka da bi moglo krenuti na bolje. Bilo je samo pitanje dana kada će mu otkazati jetra ili srce ili podleći ozeblinama ili zaraditi gangrenu, a u bolnicu ga ne puštaju. Znao je da će to biti bolna i spora smrt, pa da barem ne bude trijezan tokom toga jer pijan će lakše podnositi bol.
No, nije se mogao žaliti, jer sve je to bio dio 'ugovora', onog koji svaki od nas potpiše prije nego dođe ovamo i kojeg mora ispoštovati dok ne ode odavde.  Ništa ne bi moglo zamijeniti iskustvo koje je stekao, filozofske rasprave koje je vodio u dubokom i kroničnom alkoholizmu. Kako bi drugačije saznao kako je to živjeti na rubu svaki dan, bez ikakve nade i bogat samo vremenom koje je mogao smatrati jako dugim ili jako kratkim jer nikakve predodžbe o budućnosti nije imao. Ima krug ljudi koji ga poznaje i koji su prošli isto što i on, ima svoju rutinu, ponekad pojede i topli obrok, ne mora se brinuti o plaćanju režija ili o porezu, apsolutno ga ne zanima politika ili EU, jer sve je to samo sporedno, ne brine ga mnogo korupcija jer ionako nikoga ne može potkupiti ili sam biti potkupljen. Ne mora razmišljati o tome kako će prehraniti obitelj ili gdje će provesti zimske praznike. Nije se bojao pakla ili radovao raju jer je prestao očekivati bilo što.
Na kraju dana mogao je mirno zaspati jer se je pomirio sa svojim greškama, grijesima koje je počinio i možda će u nekom drugom životu zbog toga biti bolji čovjek. No uvijek kad je promatrao ljude koji su živjeli 'normalno' mogao je primijetiti onaj sindrom 'Ne znaš što imaš tako dugo dok to ne izgubiš', svi su uvijek nekud žurili za svojim ozbiljnim poslovima, majke su vukle djecu za ruku pričajući na mobitel i utišavajući dijete. Nikad nisu stali ni na trenutak da poslušaju uličnog svirača koji se svojim umijećem nastojao spasiti sakupljanja boca. Slušao je svaki dan razgovore i svađe o političkoj situaciji, o tome kako je sve loše, kako država ide u ponor i nije mu bilo jasno kada će se to već jednom dogoditi jer toga se je za svojeg života, a pogotovo uličarenja naslušao bezbrojno mnogo puta. Kad je i on imao sve vjerojatno je bio još i gori i zato je tako i završio, bio je prezaposlen problemima koji ga se uopće nisu ticali, štoviše koji uopće nisu bili stvarni već samo u njegovoj glavi. Tako je zatrpan tim silnim problemima počeo tražiti utjehu u rakiji jer u vodi je nema, pa je jednog jutra doslovno završio na dnu, ali ne flaše nego egzistencije. U početku je krivio državu, poslodavca, bivšu ženu, i što ih je više krivio to je više postajao svjestan da je na kraju krajeva jedina osoba koju bi trebao kriviti on sam. Nije mu teško bilo okrivljavati sebe, to je samo došlo kao šlag na tortu jer imao je još jedan razlog više da pije.
No jednog proljetnog sunčanog dana, kada su ptice taman započele svoje jutarnje pjevanje shvatio je kakva je budaletina bio što je okrivljavao sebe i druge. Ono što je trebao učiniti je bilo da oprosti i sebi i društvu zbog svoje situacije. Društvu je bilo lako oprostiti jer duboko u sebi znao je da društvo nije krivo za njegove probleme. Oprostiti sebi, to je bilo nešto što nije mogao postići odjednom, trebao je proći 'proces čišćenja', trebao se je suočiti sa realnošću, trebao se je pomiriti, zakopati ratnu sjekiru sa životom i prihvatiti sve što mu daje bilo to dobro ili loše jer shvatio je da on sam nije dovoljno kvalificiran da odlučuje što je dobro, a što loše i to prepustiti prirodi događanja. Znao je da više nema što za izgubiti jer u stvarnosti  nikad ništa nije ni imao. Morao se je prestati samo sažalijevati  i tražiti izgovore za svoje pogreške u okolnostima koje su ga zadesile.
Još jednom je legao u krevet, pokrio se poderanom dekom, usnuo san u kojem se je našao na zelenoj livadi okupanoj Suncem. U daljini se je vidio veliki hrast ispod kojeg je tekao bistri potok ispunjen pastrvama. Odjednom je začuo ženski glas koji ga je dozivao, prenuo se je iz drijemeža i krenuo prema postavljenom stolu u njegovom dvorištu koje se je nalazilo visoko u planinama. „Ipak je sve ovo bio samo san“ rekao je sam sebi začuđeno, otresao leđa od trave nasmiješio se i sjeo za stol.
 

Da bi uspješno kontrolirali mase ljudi jedino što vam je potrebno je dobra žvakača guma. Znanstveno je dokazana da kada ljudi žvaču ne mogu toliko dobro razmišljati te su podložniji vanjskim sugestijama. Napravljeni su mnogi eksperimenti u kojima su postojale dvije grupe čimpanzi, jednoj grupi dana je žvakača guma, fok drugoj grupi nije dana žvakača guma. One čimpanze koje su žvakale pokazale su se mnogo submisivnijima nego one koje nisu žvakale. One koje nisu žvakale pokazivale su izraziti neposluh u slušanju naučenih komandi, dok su one koje su žvakale naredbe izvršavale bez imalo neposluha.

Čunga-Lunga jedna je od najzloglasnijih žvakača za kontroliranje uma te je u nekim zemljama čak i zabranjena. U nekim zemljama pak je zabranjena prodaja Čunga-Lunga žvakača maloljetnicima jer je pokazano da su sličice koje se dobivaju zajedno sa žvakačom prepune subliminalnih poruka tipa "Ne razmišljaj svojom glavom", "Vjeruj medijima", "Vjeruj svojoj vladi". Ono što se je pokazalo je to da je zapravo prvi korak u uvođenju masovnih medija u šire mase bio prethođen valom Čunga-lunga žvakača. Tako je jedna cijela generacija ljudi postala potpuno neupotrebljiva za najbanalnije stvari poput razmišljanja te razlučivanja istine od laži. Istraživanja su pokazala da takozvana "Čunga-Lunga generacija" danas uopće ne može stvoriti vlastito mišljenje bez da to nisu pročitali u medijima ili čuli od svoje vlade.

Tajna Čunga-Lunge seže u mračno doba tiranije Staljina te svoje početke ima u podzemnim bazama KGB-a gdje su je koristili za programiranje tajnih špijuna takozvanih "spavača" koji bi bili poslani u drugu zemlju te nesvjesno na određenu gestu ili izjavu sabotirali tu zemlju, atentirali političare ili odavali najstrože čuvane državne tajne. Obdukcijom se je pokazalo da je i Lee-Harvey Oswald bio teži ovisnik o Čunga-Lungi. Pretpostavlja se da je on bio nusproizvod SSSR-ovih tajnih službi.

No industrija žvakačih guma je nemilosrdna, djecu privlače veličinom balona koji se mogu napuhati, a odrasle strahom od karijesa. Neki od istraživača idu toliko daleko da tvrde da je sam karijes nusproizvod žvakačih guma, jer se u drevnim spisima i spisima srednjeg vijeka uopće ne spominje ni jedan slučaj karijesa. Karijes se je sasvim "slučajno" pojavio sa pojavom žvakačih guma.

Ono što se je u istraživanjima isto pokazalo je to da što je veći volumen balona koji se može napuhati od žvakače gume da je to žvakača guma više utjeće na mozak jer se osim žvakanja mozak preopterećuje i zamara s napuhavanjem žvakače gume te je time podložniji kontroli.

Ukoliko sumnjate u sve ove tvrdnje, zapitajte se zašto nikad niste vidjeli ni jednog političara ili državnika da žvače žvakaču gumu. Učitelji diljem svjetskih škola su primjetili da učenici koji žvaču ne mogu razmišljati i biti usredotočeni na nastavu pa je nezamislivo žvakati u razredu. Učitelji idu toliko daleko da učenike prisiljavaju da ispljunu žvakaču gumu. No njihova ovisnost je toliko jaka da će dijete nakon samo jedne žvakače gume zasigurno poželjeti još jednu žvakaču gumu. Mislili ste da je heroin adiktivan? Znanstvenici su pokazali da je u heroin koji se prodaje na ulicama pomiješan sa žvakačim gumama te da zbog toga stvara toliku ovisnost, jer čisti heroin sam po sebi nije adiktivan.

Isto tako se je pokazalo da žvakače gume povećavaju potrebu za delikvencijom i kriminalnim ponašanjem pa statistika pokazuje da je više od 65% ulovljenih prijestupnika kod sebe imala paket žvakačih guma. Smatra se da je to nuspojava izazvana prirodnom reakcijom mozga na odbijanje kontrole te da se zbog toga očituje namjernim kršenjem pravila i zakona te kriminalnim ponašanjem.

Kada sljedeći put poželite žvakaču razmislite dvaput, a da ne govorim o tome da bi djeci trebali najstrože zabraniti žvakanje žvakačih guma.

Iako je ovaj post napisan u svrhu da vas nasmije(te da su gore navedena istraživanja izmišljena) činjenica jest da su žvakače gume (pogotovo one "bez šečera"), i ne samo žvakače gume, štetne za vaše zdravlje, naravno ne zbog same žvakače gume već zbog aditiva koji se u njima nalaze poput zloglasnog aspartama (E951), pa je moj savjet da svakako izbjegavate proizvode koji sadrže aspartam.